Binary Pitch punokrvni je eksperimentalni film koji promišlja uvjete vlastita proizvođenja značenja, u ovom slučaju preko uvjeta vlastita prikazivanja.

Film je prvi put izložen na jedanaestom izdanju izložbe Cinemaniac koju tijekom Festivala igranog filma u Puli, odnosno tijekom srpnja i kolovoza u prostoru MMC Luka, kustoski potpisuje Branka Benčić. Izložba se održavala pod geslom Misliti film, a bavila se, između ostalim, kritičkim promišljanjima uvjeta vlastite reprezentacije.  

Vladislav Knežević donosi prostor dvorane kao mjesto generiranja diskursa, mjesto tvorbe značenja koje posreduje umjetnički rad publici. Arhitektura kina tako postaje predmet autorove manipulacije i intervencije, i to kroz šifrirane ideje iz teksta Estetika i programiranje (1968) Maxa Bensea koje gledamo u animacijskom postupku plesa sjedalica u ritmu nula i jedinica.

Festivalsku premijeru Binary Pitch ostvario je na festivalu 25 FPS u Zagrebu u rujnu 2013. godine.